Imam 17 godina, i ne. Nitko ne uzima u obzir misli i stavove sedamnaestogodišnjakinje. Ne, nisam gay, čak sam imala i dečka kojemu je stalo, ali mislim da to nije ovdje niti bitno. Moj izbor je bio taj dečko, ali mogla je to biti i cura zar ne? Što bi onda bilo? Kako bi onda prema meni postupali?
Sad sam tek cura koja sve nasmije. Koja svima pomogne čak i kad sebe time povrijedi. Pametna cura koja govori tri jezika, ima same vrlo dobre i odlične ocijene. Čita do besvijesti i piše za natječaje literaturne, sudjeluje u projektima za EU, sudjeluje na predavanjima, čak je dobila i stipendiju za umjetnost.
Zar to ne bi trebao biti svima nama primjer kako nije bitno kakva je obitelj bitno da ima ljubavi i poštovanja? Zar ćemo dopustiti da nekome određujemo život unaprijed? Zar nije zapovijed Božja voli prijatelja svoga kao samoga sebe? Izbori su ti koji nas definiraju. Često nastradam zbog otvorenog mišljenja i dobrote koju imam, često me možda ljudi ni ne poštuju, ali kad sve ode k vragu, ja ću biti prva u redovima da se borim za druge. Čak i te koji su povrijedili. Ti ljudi možda nebudu nikad ni shvatili i nisam sigurna je li borba izgubljena ili ne, ali ja mislim da nade u Hrvatskoj nema, no svejedno odabirem da ne odustanem.
Ne odustajem od svih dobrih ljudi koji ne zaslužuju da budu odbačeni zbog izbora koji niti nije pogrešan, samo je manipulacijom predstavljen tako. Jednog dana kad odem u Francusku, otići ću s ponosom van iz ove države gdje manipulativna Crkva i primitivizam vlada i uništava svu raznolikost jer se boje promjena i otvorenih ljudi.
Bog voli sve ljude jednako.