Ja sam Hrvat. A i gej sam. Jebiga.

Neki dan sam sa starcima popričao preko Skype-a (jer živim u inozemstvu privremeno) i upitao sam ih što će na ovom referendumu. Oboje su rekli da će glasati ZA naravno, pa "znaš da smo ti mi konzervativni". Tata je doduše odmah napomenuo kako on nema ništa protiv pedera, samo nebi da stupaju u brak. Ah, veliko olakšanje. Jer naravno, što bi ja, "da za 10 godina dozvolimo i brak s kozama?"

E pa, sad bu vas iznenadilo kaj vam imam za reć...

Moj župnik je najbolji župnik na svijetu. Otkako je krenula sva ova gungula oko referenduma, ja od mog župniks nisam čuo ni riječ o tome, ali sam čuo ovo: 

Moj otac je gay. I to je u redu. 
Moja majka je, nažalost, to saznala na jedan vrlo ružan način. Nakon što mu je već rodila tri kćeri. 

Ja sam biseksualna (što moja majka ne zna i ne mislim da bi trebala znati - dosad nisam bila u vezi s curom, a ako ikad budem - saznat će), moja najstarija sestra također (što moja majka zna). Upoznala je ili zna za mnogo naših gay prijatelja, čak i jednu sestrinu curu. 

Imam 25 godina i rođen sam u jednom malom mjestu u BIH... Gay sam, i toga sam svjesan skoro od kad znam za sebe. 

Dugo vremena nisam nikome rekao za sebe! Zašto? Pa zato što sa se bojao, što sam živio u strahu da ću biti povrijeđen i odbačen... Inače sam jako društvena osoba i ljudi me vole, al se ja nekako u podsvjesti distanciram od svih, iz razloga što bi me mogli odbaciti danas sutra kad saznaju tko sam tako da se ne vežem za nikoga. 

Zar nitko ne shvaća da se ovdje radi o politici?? 

Dok vi tu glasate za ili protiv oni vam rade bog zna šta u državi??? 47 milijuna za referendum??? A država je u krizi??? Ma u k**** a ne u krizi!!! 

Iako nisam homoseksualac mislim da moram ovo podijeliti s ovim super otvorenim ljudima. 

Kod nas u Hrvatskoj je većina jako vezana uz tradiciju i svi su puni predrasuda koje su popratne posljedice lošeg shvaćanja vlastite religije. To se ponajviše vidi u nacionalistički nastrojenom narodu koji "ne vole" sve što je drukčije od njih. 

Poštovani,
Voljela bih da ovo objavite u nadi da će moja priča dotaknuti barem jednu osobu. 
Neki dan smo ušli u još jednu raspravu o gay brakovima da bi se na moju rečenicu „ podržavam gay brakove “ gospođa nadovezala te upitala me „ Zar Vi ne vjerujete u Boga ?. Na trenutak sam stala, pa čak se i upitala...

Čitam sve ove tekstove nas koji nismo normalni i sa svima se slažem.. Svi imaju svoju priču i svaka je posebna.. Pitam se da li je to zato jer je svaki čovjek poseban i jedinstven?? Ma ne, sigurno nije zbog toga. Mi se dijelimo samo na hetero i homo i drugo uopće nije bitno. 
Moja priča je da se u životu ne želim ograničavati niti razmišljati kako se trebam ponašati već samo uživati u ovoj jednom jedinom životu (kud sreće da znam da ću poslije opet živjeti) i raditi ono što me čini sretnom.

Nisam homoseksualna niti sam ikad pomislila da bih mogla biti. Imam muza i sina. I jednog gay prijatelja. 

Nisam gay. Totalno sam straight mama u totalno straight braku imam troje djece u svim dobima djetinjstva. Moj suprug je najdivnija osoba koju poznajem, zajedno smo više od 20 godina, nešto više od pola u braku, sklopljenom po svim (malo)građanskim pravilima ;). 

I djeca su nam rođena u braku. Odrasla sam u jednoj jako otvorenoj obitelji, gdje nije bilo tabu tema i gdje se o svemu otvoreno razgovaralo. Roditelji, bake, djedovi i tete (od kojih je jedna bila časna sestra) su me uvijek učili da su svi ljudi jednaki, da ne postoje jednakiji, da se ne možemo ponositi činjenicama koje su nam dane rođenjem, nego samo vlastitim postignućima.