Ponukan predstojećim referendumom, na kom će Vas (izašli Vi ili ne) čekati listić sa pitanjem „Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba da je „Brak zajednica žene i muškarca“ ?“, osjetio sam da vam moram nešto napisati. Naime, o ovakvim je stvarima puno lakše odlučiti ZA ukoliko ne poznajete nikog na koga se dotična odredba odnosi.
Pišem Vama kojima sam poznanik, prijatelj, član obitelji. Neki od Vas znaju da sam oženjen, neki od Vas znaju da imam i sina. Dobar dio mojih prijatelja i obitelji zna za ovo što vam imam reći u idućoj rečenici.
Pišem Vama kojima sam poznanik, prijatelj, član obitelji. Neki od Vas znaju da sam oženjen, neki od Vas znaju da imam i sina. Dobar dio mojih prijatelja i obitelji zna za ovo što vam imam reći u idućoj rečenici.
Ja sam biseksualna osoba. Drugim riječima, privlačili su me i žene i muškarci, te sam i imao i odnose s njima. To da sam biseksualna osoba o sebi znam skoro pola svog života. U stabilnoj sam monogamnoj vezi (već nekoliko godina braku) više od deset godina, pa ipak me, kao što većinu Vas privlače osobe suprotnog spola, i dalje privlače osobe oba spola.
Većina mojih prijatelja je monoseksualna, bilo da su hetero- ili homo- orijentirani. Oni koji su orijentirani suprotnom spolu nisu nikad imali problem u obitelji ili društvu zbog tog. Neki od onih koji su orijentirani istom spolu imali su problema u obitelji (izbacivanje iz kuće) ili na ulici (pretučene su) a da nisu to tražili svojim ponašanjem. Dobar dio mojih prijatelj(ic)a ima strah hoće li tko saznati kako nisu hetero – zbog odnosa u obitelji, među prijateljima ili gubitka posla, a neki i zbog nasilja. Biseksualne osobe najmanje su vidljivi dio LGBT zajednice. Nemali ili imali mi stabilnog partnera/icu svrsta nas se u gay ili straight. Nažalost, većina pripadnika zajednice ostati će skrivena i nakon ovog referenduma. Mi bipsići naročito.
Ja nisam takav. Aktivan sam u društvu, koliko mi vrijeme dopušta, predsjednik sam udruge maketara, član organizacijskog odbora Festivala znanosti u Splitu, član Hrvatskih laburista-stranke rada, pomažem mladima kojima treba pomoć u učenju. Volonter splitskog Pridea postao sam na prvom Prideu i to sam i danas. Jedan sam od osnivača R!špet-a, LGBT udruge Split. Ipak, imao sam potrebu prema nekima od Vas „biti u drugom redu“. Prema nekima zbog toga što nemamo toliko prisan odnos da bismo o ovoj temi ikad pričali, prema nekima zato da ne bih otvorio mogućnost da se išta loše dogodi meni ili mojoj obitelji.
Brak u Hrvatskoj uređuje više od 70 prava, većinu kojih pripadnici ne hetero parovi mogu ostvariti teško ili ne uopće. Neću ih nabrajati, to su prava koja mi, u bračnoj zajednici, rabimo skoro svaki dan ili samo ponekad.
Kao ponosni unuk splitske Pravednice među narodima, koja je u opasnost stavila svoj život kako bi spasila jednu židovsku obitelj izvodivši ih iz okupiranog Splita u vrijeme drugog svjetskog rata, kao sin čovjeka koji me učio da čovjek treba misliti, kao otac, kao prijatelj, odlučio sam napraviti sve kada su ono što smatram jednakošću i ljudskim pravima na kocki u društvu u kom živim. Stavljanje ovakve odredbe u Ustav po meni je teška i teško ispravljiva diskriminacija.
Osobno, mislim da ne bih bio ništa ni lošiji ni bolji bračni partner muškarcu no ženi koju volim samo zbog spola partnera; mislim da ne bih bio ništa ni lošiji ni bolji otac svom djetetu kada ono ne bi imalo za drugog roditelja mamu nego tatu.
Mislim također kako ne bih bio ništa lošija ni bolja (možda samo malo drugačija) osoba da je moj otac, slučajno, nakon što sam kao beba ostao bez mame, odlučio ući u zajednicu s muškarcem umjesto sa ženom.
Onima koji govore kako „ovo nije prirodno“ poručio bih – niti jedan čovjekov izum (uključujući i brak) to nije. Nisu ni lijekovi, ni operacije. Brak je uvijek bio ugovor.
Onima koji govore kako „ovo nije kršćanski“ poručio bih – Biblija, koliko se sjećam, a pročitao sam je cijelu, tumači kako bi trebali živjeti kršćani, a ne na kakav bi život kršćani trebali tjerati druge.
Hvala na vremenu potrebnom za čitanje ovog pisma. Onima od vas koji pitaju zašto mi nisi rekao prije, kažem, oprosti, možda sam trebao. U svakom slučaju nisam imao takav razlog kakav imam sad.
Želim reći kako bih, čak i da nisam biseksualna osoba izišao na ovaj referendum, kao što bih izišao na bilo koji koji bi pokušao umanjiti ičija ljudska prava, jer smatram da svaka osoba u Hrvatskoj mora imati jednaka prava.
Ne tražim od vas da na referendum izađete niti tražim da glasujete PROTIV, kako ću ja. Tražim samo da malo razmislite o ovoj temi. Možda zapravo da sebi odgovorite na pitanja: „Na temelju čega imam pravo zabraniti nekome ono što dopuštam sebi ?“ i „Imam li pravo, kad se već dogodila takva situacija da ovaj referendum postoji, ne doći na referendum taj dan?“.
Hvala još jednom, Marko Mlinar
Većina mojih prijatelja je monoseksualna, bilo da su hetero- ili homo- orijentirani. Oni koji su orijentirani suprotnom spolu nisu nikad imali problem u obitelji ili društvu zbog tog. Neki od onih koji su orijentirani istom spolu imali su problema u obitelji (izbacivanje iz kuće) ili na ulici (pretučene su) a da nisu to tražili svojim ponašanjem. Dobar dio mojih prijatelj(ic)a ima strah hoće li tko saznati kako nisu hetero – zbog odnosa u obitelji, među prijateljima ili gubitka posla, a neki i zbog nasilja. Biseksualne osobe najmanje su vidljivi dio LGBT zajednice. Nemali ili imali mi stabilnog partnera/icu svrsta nas se u gay ili straight. Nažalost, većina pripadnika zajednice ostati će skrivena i nakon ovog referenduma. Mi bipsići naročito.
Ja nisam takav. Aktivan sam u društvu, koliko mi vrijeme dopušta, predsjednik sam udruge maketara, član organizacijskog odbora Festivala znanosti u Splitu, član Hrvatskih laburista-stranke rada, pomažem mladima kojima treba pomoć u učenju. Volonter splitskog Pridea postao sam na prvom Prideu i to sam i danas. Jedan sam od osnivača R!špet-a, LGBT udruge Split. Ipak, imao sam potrebu prema nekima od Vas „biti u drugom redu“. Prema nekima zbog toga što nemamo toliko prisan odnos da bismo o ovoj temi ikad pričali, prema nekima zato da ne bih otvorio mogućnost da se išta loše dogodi meni ili mojoj obitelji.
Brak u Hrvatskoj uređuje više od 70 prava, većinu kojih pripadnici ne hetero parovi mogu ostvariti teško ili ne uopće. Neću ih nabrajati, to su prava koja mi, u bračnoj zajednici, rabimo skoro svaki dan ili samo ponekad.
Kao ponosni unuk splitske Pravednice među narodima, koja je u opasnost stavila svoj život kako bi spasila jednu židovsku obitelj izvodivši ih iz okupiranog Splita u vrijeme drugog svjetskog rata, kao sin čovjeka koji me učio da čovjek treba misliti, kao otac, kao prijatelj, odlučio sam napraviti sve kada su ono što smatram jednakošću i ljudskim pravima na kocki u društvu u kom živim. Stavljanje ovakve odredbe u Ustav po meni je teška i teško ispravljiva diskriminacija.
Osobno, mislim da ne bih bio ništa ni lošiji ni bolji bračni partner muškarcu no ženi koju volim samo zbog spola partnera; mislim da ne bih bio ništa ni lošiji ni bolji otac svom djetetu kada ono ne bi imalo za drugog roditelja mamu nego tatu.
Mislim također kako ne bih bio ništa lošija ni bolja (možda samo malo drugačija) osoba da je moj otac, slučajno, nakon što sam kao beba ostao bez mame, odlučio ući u zajednicu s muškarcem umjesto sa ženom.
Onima koji govore kako „ovo nije prirodno“ poručio bih – niti jedan čovjekov izum (uključujući i brak) to nije. Nisu ni lijekovi, ni operacije. Brak je uvijek bio ugovor.
Onima koji govore kako „ovo nije kršćanski“ poručio bih – Biblija, koliko se sjećam, a pročitao sam je cijelu, tumači kako bi trebali živjeti kršćani, a ne na kakav bi život kršćani trebali tjerati druge.
Hvala na vremenu potrebnom za čitanje ovog pisma. Onima od vas koji pitaju zašto mi nisi rekao prije, kažem, oprosti, možda sam trebao. U svakom slučaju nisam imao takav razlog kakav imam sad.
Želim reći kako bih, čak i da nisam biseksualna osoba izišao na ovaj referendum, kao što bih izišao na bilo koji koji bi pokušao umanjiti ičija ljudska prava, jer smatram da svaka osoba u Hrvatskoj mora imati jednaka prava.
Ne tražim od vas da na referendum izađete niti tražim da glasujete PROTIV, kako ću ja. Tražim samo da malo razmislite o ovoj temi. Možda zapravo da sebi odgovorite na pitanja: „Na temelju čega imam pravo zabraniti nekome ono što dopuštam sebi ?“ i „Imam li pravo, kad se već dogodila takva situacija da ovaj referendum postoji, ne doći na referendum taj dan?“.
Hvala još jednom, Marko Mlinar
RSS Feed