Blessed

Uvijek sam volio sto odrastam u velikom gradu. Toliko razlicitosti na jednom mjestu, toliko opcija, toliko mogucnosti. Veliki grad je mjesto gdje cak i ja, osebujni osamnaestogodisnjak, mogu nac mjesto pod suncem. 
Ja sam sin, brat. Nekima bolji nekima losiji prijatelj. Ponekad mislim da je moj zivot mjuzikl, obozavam pjevati. Student sam. Idealist sam koji jos uvijek misli da moze promijeniti svijet. Obozavam izlazit i plesat. Uzasno crtam. Ponekad se previse volim pravit pametan, precesto mislim da sam u pravu.

Sve me te stvari obiljezavaju, neke vise, neke manje. I da gay sam, i odbijam da me to obiljezava jer me sve ove navedene stvari cine onime sto sam ja, a ne moja seksualna orijentacija.

No u zadnje vrijeme sve gore navedene osobine nisu vazne.

Jer za neke ljude moja ljubav nije jednaka njihovoj ljubavi pa prema tome ni ja nisam jednak njima.

I sto je najgore, iako imam svako pravo, ne ljutim se. Razocaran sam.

Al sam i dalje idealist koji vjeruje da hrvatski gradani ne misle da sam manje vrijedan od njih. I dalje sam student koji zeli postici napredak za te iste ljude koji me mrze, a da me ni ne znaju. I koji god rezultat bio i dalje cu stalno pjevat i plesat.

A i vjerovatno precesto mislit da sam u pravu.