Ja sam Ivan/Luka/Mario/Andrija/kako god. I ja sam peder. I ja sam normalan. Ili sam normalan samo zato što sam (srećom) trenutačno u Nizozemskoj?
Ovdje sam preko jednog projekta i radim u nekoliko osnovnih škola. Kada sam došao, morao sam se, naravno, predstaviti. U svakoj školi, svakome razredu. I naravno, kako to biva s djecom, koja su vrlo radoznala i znatiželjna, počeli su mi postavljati bezbroj pitanja. Od toga imam li braće ili sestara, koja mi je najdraža boja, do toga da su me pitali imam li curu ili DEČKA? I htio bih napomenuti da su me to pitali u više razreda, a i da se zna, radi se o djeci od 4 do 12 godina.
Ovdje sam preko jednog projekta i radim u nekoliko osnovnih škola. Kada sam došao, morao sam se, naravno, predstaviti. U svakoj školi, svakome razredu. I naravno, kako to biva s djecom, koja su vrlo radoznala i znatiželjna, počeli su mi postavljati bezbroj pitanja. Od toga imam li braće ili sestara, koja mi je najdraža boja, do toga da su me pitali imam li curu ili DEČKA? I htio bih napomenuti da su me to pitali u više razreda, a i da se zna, radi se o djeci od 4 do 12 godina.
Naravno da sam ostao začuđen i iznenađen pa mi je, priznajem, bilo čak i neugodno. Nitko me to do sada (osim mojih prijatelja i poznanika) nije pitao na tako 'normalan', nevin način. Nisu me to pitali s gađenjem niti sprdnjom, ili da bi se tome ismijavali, već je njima to pitanje sasvim legitimno.
Isto kao što ih je zanimalo imam li kućnog ljubimca, tako ih je zanimalo i to.
Nadalje, svi moji kolege koji rade sa mnom znaju da sam gay. I to im ne predstavlja nikakav problem. Naprotiv, kada su me vodili na večeru i van, prvo su me odveli u bar za koji su mi tek kasnije rekli da je zapravo gay bar. Ali, to je bar u koji oni najviše vole izlaziti i gdje se najbolje zabave kada imaju grupne izlaske. O pederluku se ovdje priča kao što se kod nas priča o vremenu, nitko se ne skriva, ne šapće ili strahuje da će dobiti šaku u glavu. Bilo je sasvim normalno u restoranu pred desetak (nepoznatih) kolega pričati o mom ljubavnom stanju kao i o mojem studiju, hrvatskim specijalitetima i sl., ćakula kao i svaka druga. U normalno uređenoj državi, to je normalna stvar.
Tijekom večere, jedna od učiteljica, koja ima 50 godina (ako je to uopće bitno) i predaje djeci od 4 do 6 godina, rekla mi je da ona svoju djecu uči tome da je LJUBAV najbitnija i da ovdje mogu biti otvoren što se mog pederluka tiče, i s djecom i kolegama. Zapravo su svi bili toliko srdačni i susretljivi da sam samo čekao da mi i ženika ponude.
I da, naravno da im je pitanje samog referenduma nepojmljivo i ne shvaćaju oko čega tolika strka u Hrvata. Ali, teško je njima objasniti oko čega smo sve mi u stanju dići frku.
Da zaključim, ovdje se ne radi o Amsterdamu, Haagu, Rotterdamu ili nekom većem ili manjem gradu. Škola se nalazi u selu od svega tisuću stanovnika. I nijedna obitelj nije ugrožena što im je 'seoski učo', iz tam neke Hrvatske, peder. Na kraju krajeva, nikoga nije ni briga.
Zato se nadam da ću se, kada se vratim, vratiti u neku drugu, normalniju Hrvatsku.
Ja (i moji klinci) smo protiv.
Isto kao što ih je zanimalo imam li kućnog ljubimca, tako ih je zanimalo i to.
Nadalje, svi moji kolege koji rade sa mnom znaju da sam gay. I to im ne predstavlja nikakav problem. Naprotiv, kada su me vodili na večeru i van, prvo su me odveli u bar za koji su mi tek kasnije rekli da je zapravo gay bar. Ali, to je bar u koji oni najviše vole izlaziti i gdje se najbolje zabave kada imaju grupne izlaske. O pederluku se ovdje priča kao što se kod nas priča o vremenu, nitko se ne skriva, ne šapće ili strahuje da će dobiti šaku u glavu. Bilo je sasvim normalno u restoranu pred desetak (nepoznatih) kolega pričati o mom ljubavnom stanju kao i o mojem studiju, hrvatskim specijalitetima i sl., ćakula kao i svaka druga. U normalno uređenoj državi, to je normalna stvar.
Tijekom večere, jedna od učiteljica, koja ima 50 godina (ako je to uopće bitno) i predaje djeci od 4 do 6 godina, rekla mi je da ona svoju djecu uči tome da je LJUBAV najbitnija i da ovdje mogu biti otvoren što se mog pederluka tiče, i s djecom i kolegama. Zapravo su svi bili toliko srdačni i susretljivi da sam samo čekao da mi i ženika ponude.
I da, naravno da im je pitanje samog referenduma nepojmljivo i ne shvaćaju oko čega tolika strka u Hrvata. Ali, teško je njima objasniti oko čega smo sve mi u stanju dići frku.
Da zaključim, ovdje se ne radi o Amsterdamu, Haagu, Rotterdamu ili nekom većem ili manjem gradu. Škola se nalazi u selu od svega tisuću stanovnika. I nijedna obitelj nije ugrožena što im je 'seoski učo', iz tam neke Hrvatske, peder. Na kraju krajeva, nikoga nije ni briga.
Zato se nadam da ću se, kada se vratim, vratiti u neku drugu, normalniju Hrvatsku.
Ja (i moji klinci) smo protiv.
RSS Feed